Moraju li liječnici govoriti istinu?

O ovoj temi možete više saznati u članku “Pravo pacijenta na istinu i odluku“.

Bilten br. 12, prosinac 2003.

Pismo I.

«Poštovani,
Uvjeren sam da vaša-naša Udruga ima veliku ulogu u sprečavanju nesuglasica između pacijenata, doktora i bolnice te sam i osobno molio ljude u Vladu da podrže njen rad.
Ja sam svoju medicinsku dokumentaciju osobno dostavio saborskoj zastupnici, ali mi nije odgovorila te sam morao na nepopularan način obznaniti ime i prezime nesavjesnog liječnika koji mi je u mojoj 45-oj godini života odstranio mokraćni mjehur i napravio odvod mokraće na rektum, a da pri tom patološki nalaz «ne upućuje na alarmantno stanje». Osim što mi je napravio potpunu inkontinenciju i uništio oba bubrega, uskratio mi je i mogućnost stvaranja obitelji /izvršena je i kastracija/. Uz to sam dva mjeseca ležao u bolnici pod opijatima, a po mojim spoznajama nije sazvao ni konzilij niti mi je sam objasnio složenost moje situacije. Njegov odnos prema meni jest bio zastrašivanje da imam karcinom uz veličanje njegovog rada kojim me te bolesti spasio /napominjem onaj nalaz patologa s početka prema kojem se ne radi o alarmantnoj situaciji/.
Molim Vas, pišite o tome, da se zna istina.
Nakon prozivanja u medijima /na što sam bio prisiljen jer drugog načina nije ni bilo/, taj se liječnik za svoj nehuman i neprirodan operativni zahvat brani riječima kako smo se sprijateljili. To nije točno. Kaže i da se takav zahvat radio svagdje, a što također nije točno.
No, točno je:
– kako je on sam znao za moguće posljedice i komplikacije te da me na njih nije upozorio niti mi ih ni u naznakama naveo,
– kako nisam siguran bih li po gore navedenu cijenu u posljedicama uopće pristao na takav zahvat,
– kako je i on sam u to sumnjao te mi zato i nije rekao sve što sam trebao znati u trenutku pristanka na operacijski zahvat.
Molim Vas, pišite sve ovo napisano – građani/pacijenti moraju znati istinu.
MORAMO GOVORITI ISTINU.»

Odgovor

Možda i nije baš sve istina što nam se čini istinom, ali nekih činjenica se u ovom primjeru doista možemo držati bez opasnosti da ogriiješimo dušu:
Iz pisma je vidljivo da je liječnik napravio nekoliko kardinalnih grešaka prema svom pacijentu u svom vlastitom neznanju na polju prava pacijenata.
Pravno gledano ni danas nemamo zakonom zaštićena prava pacijenata te niti danas nema sankcija za nedavanje točnih i potpunih obavijesti pacijentu. Moralna odgovornost nije dovoljno jamstvo za nekršenje prava pacijenata. (Naš prijedlog nacrta Zakona o pravima, obvezama i odgovornostima pacijenata bi uvelike promijenio izglede budućih ovakvih slučajeva na sudu.)
Za Vaš slučaj nema tada određene odgovornosti ni kazne iz razloga što je tzv. indikacija za operaciju određena po liječničkom znanju i savjesti u što je ubrojena i opasnost od neuspjeha, odnosno krive procjene bez ikakve obveze liječnika da prije dobivene suglasnosti pacijenta na sam zahvat, dade iscrpnu, potpunu, pacijentu razumljivim jezikom izrečenu obavijest o postojećem stanju, mogućim rješenjima, mogućim komplikacijama te eventualnim, i u kojoj mjeri, očekivanim posljedicama.
Stoga jest Vaše pismo doista poučno i doista s pravom porukom: moramo govoriti istinu.
Zahvaljujemo na njemu i na prilici da uz primjer izrazimo i komentar.

Komentar

Radi se o vremenu kada se o pravima pacijenata tek počelo sramežljivo govoriti, ali ne na našim prostorima, već «tamo negdje u zemljama trulog kapitalizma».
Dakle, u to su se vrijeme mnogi liječnici našli zatečeni u svom nepoznavanju ljudskih prava te nismo sigurni da nam je dano suditi o prošlom vremenu iz pozicije današnjih spoznaja te utoliko želimo imati odmak i prema cijeloj navedenoj situaciji u kojoj ste se našli.
No, imajući današnje spoznaje i u današnjim prilikama govoreći, možemo navesti što držimo pogrešnim.
Liječnik je učinio zahvat koji je u tom trenutku bio moguć njegov izbor na temelju njegovog stručnog znanja. O tome se nije mogao konzultirati s drugim liječnicima koji su taj zahvat već izvodili, jer je on prvi izveo takav zahvat, te je i odgovornost za učinjeno morao snositi sam. Ma koliko bilo logično mi ipak samo možemo vjerovati kako se pri tom nadao uspjehu i slavi, nikako neuspjehu i pokudama. Ipak je doživio ovo potonje.
Gdje vidimo uzrok tome?
– nije predočio pacijentu sve svoje spoznaje o mogućim komplikacijama i posljedicama naumljenog zahvata te time nije podijelio odgovornost za iste s pacijentom.
Što ga je na to navelo?
– nepoznavanje prava pacijenata ili strah da pacijent ne bi pristao biti pokusni kunić, a time mu onemogućio izglednu slavu?
O razlozima možemo samo nagađati, iako znamo da se o pravima pacijenata tada nije baš razmišljalo, kao ni o ljudskim pravima općenito.

Ovaj je primjer dobar pokazatelj što znači pravo pacijenta na obaviještenost te moguće potakne čitatelje na razmišljanje o stručnim dvojbama s kojima se liječnici suočavaju.
Liječnik je predložio zahvat koji je po njegovoj stručnoj procjeni najbolje rješenje za datog bolesnika i time gotovo onemogućio bolesniku da sam donosi odluku.
Pacijent danas sumnja da je liječnik to rješenje nametnuo zbog vlastite stručne slave, a ne zbog njegovog zdravlja.

U vrijeme donošenja odluke, pacijentu je bila uskraćena točna informacija o njegovu stanju te o predloženom zahvatu, o mogućim drugim načinima liječenja, o mogućim posljedicama i komplikacijama kao i o tome da zahvat podrazumijeva kastraciju, a što uvelike mijenja njegovu budućnost u kojoj više nema mjesta vlastitoj obitelji i potomstvu.
Pacijent saznaje naknadno da je isti liječnik u svojim vlastitim stručnim i znanstvenim radovima opisivao nešto što njemu nije preoperativno dao na znanje. Prema pacijentovim spoznajama liječnik jest te iste spoznaje imao prije učinjenog zahvata na njemu samom. Time je učvršćen u u uvjerenju kako je prešućivanje bilo s namjerom/umišljajem te da liječnička savjest nije čista.
Ovime je trajno narušeno povjerenje u liječničku struku i dobiven prostor za sve moguće insinuacije, kako kod ovog tako i svakog drugog pacijenta.

Mogućnost da pacijent odbije predloženi zahvat je opisanim liječničkim postupkom svedena na minimum.
Pretpostavka da je time učinjena pacijentu usluga ne stoji, kako ovdje tako ni u drugim, ni od strane liječnika navođenim, primjerima.

Zašto?

Jer liječnik koji smatra kako bi ne davanjem potpune informacije mogao spriječiti bolesnika da odbije zahvat kojim može sebi produljiti život ili povećati kvalitetu življenja, postavlja pred nas druga pitanja:

  • Ima li on kompetenciju donositi odluku u nečije ime i tko mu je tu ovlast dao?
  • Koliko je uopće sposoban kao stručnjak kada nije sposoban zadobiti povjerenje u svoju stručnu prosudbu o tome što je za pacijenta najbolje?
  • Zar nije pacijent ljudsko biće koje je od nekoga došlo tražiti i savjet i pomoć?

Koliko je teško donositi odgovore na postavljena pitanja možda može ilustrirati činjenica da se već desetljećima vode stručne rasprave, nekoliko tona papira je utrošeno na stručne članke, a još uvijek stručnjaci nisu sigurni da imaju pravi odgovor za svaku od mogućih situacija u praksi.
U konačnici bi mogli sažeti:

Ukoliko je liječnik dao savjet/preporuku a bolesnik je nije prihvatio to ne znači nužno da je pacijent pogriješio!

ILI (ALI)

Ukoliko je pacijent prihvatio liječnički savjet to ne znači nužno da je ispravno postupio.

Iz prijedloga za zakonsku regulaciju ovog prava pacijenta izdvajamo djelove relevantne za opisani slučaj našeg pacijenta:

Pravo na obaviještenost

članak 9.

(1) Pacijent ima pravo na potpunu osobnu obaviještenost o:

(a) Svome zdravstvenom stanju, uključujući medicinsku procjenu rezultata i ishoda poduzete zdravstvene skrbi,

……

(c) Mogućim prednostima i rizicima obavljanja ili neobavljanja preporućenih pregleda ili zahvata,

d) Svome pravu na odlučivanje o preporučenim pregledima ili zahvatima,

…….

(2) Pacijent ima pravo dobiti informacije na način koji mu je razumljiv s obzirom na dob, naobrazbu, znanje, mentalno stanje i želje. Po potrebi i ako je moguće, za pružanje informacija treba koristiti usluge prevoditelja ili tumača znakovnog jezika.

…….

(4) Tijekom pružanja zdravstvene skrbi, nakon svakog pregleda i zahvata, pacijent ima pravo na obaviještenost o uspjehu ili neuspjehu, te o rezultatu pregleda ili zahvata kao i o razlozima za njihovu eventualnu različitost od očekivanoga.

……

(8) Pacijent ima pravo izričitim zahtjevom odbiti da mu se priopće detalji o prirodi njegova stanja i očekivanom ishodu predloženih i/ili poduzetih medicinskih postupaka i mjera. Odricanje od prava na obaviještenost mora biti iznešeno u pisanom obliku i s njime treba biti upoznat zastupnik prava pacijenata gdje god je on dostupan.

…..

članak 11.

(1) Pacijent ima pravo prije početka medicinskog zahvata i/ili tretmana pravovremeno dobiti sve potpune informacije o njima kako bi mogao donijeti odluku.

….

(3) Obavijesti moraju uključivati objašnjenja o dijagnostičkim postupcima, o njihovim rezultatima (narav i vrsta bolesti), zatim o hitnosti zahvata ili tretmana te prednostima i/ili nedostacima te o rizicima u slučaju njihova odbijanja, o tijeku liječenja s mogućim komplikacijama, nuspojavama ili čak neuspjesima.

…..

Pravo na vlastitu odluku, pristanak i suodlučivanje

članak 12.

(1) Pacijent ima pravo na donošenje vlastite odluke u svezi s bilo kojim medicinskim postupkom ili zahvatom koji na njemu treba biti izvršen. To se pravo može ograničiti samo u slučajevima i na način definiran zakonom.

….

(3) Pacijent ima pravo sudjelovati u odlukama koje se ticu njegova pregleda i liječenja. Osim iznimaka definiranih ovim Zakonom, uvjet obavljanja bilo kojeg medicinskog zahvata jest pristanak koji je pacijent dao na temelju prikladne informacije koja ne sadrzi pogreske, pojedinosti koje mogu navesti na zabludu, prijetnje i pritisak (u daljnjem tekstu: pristanak).