Lijekovi

Bilten br. 26, siječanj 2007.

Pismo

“Poštovani,
…još 1987. utvrđena mi je dijagnoza kroničnog pankreatitisa te mi je prepisana odgovarajuća nadomjesna terapija enzimima pankreasa. Kako je bolest dovela do razvoja i šećerne bolesti, umjesto pankreatina propisan mi je lijek kreon 25000. Sve do studenoga 2006. ovaj lijek sam dobivao bez učešća u plaćanju, no otkako su se pojavile dvije liste lijekova moram doplaćivati 101 kn za mjesečnu dozu lijeka.
Kako sam razumio da će svaki lijek imati svoj pandan i na listi koja se ne doplaćuje, zatražio sam od svojeg liječnika u primarnoj zaštiti da me uputi koji bi to lijek bio. On kaže da ne zna. Nije znao ni apotekar.
Stoga sam nazvao Ministarstvo zdravstva gdje sam dobio uputu kako je za takve informacije odgovorna osoba na bolovanju i kako mogu nazvati slijedećeg tjedna, no kako bi mi neku informaciju mogao dati i drugi službenik s kojim sam zatim stupio u kontakt. Taj me pak uputio na područni ured HZZO-a. Tamo sam razgovarao s liječnikom koji me uputio da napišem zamolbu/zahtjev za odobrenje toga lijeka bez naplate i odmah me upozorio kako je mala vjerojatnost da mi se takav zahtjev pozitivno riješi.
Stoga nisam pisao molbu već sačekao da se prvopomenuta odgovorna osoba u Ministarstvu zdravstva vrati s bolovanja.
No, kada sam je dočekao, ta me je osoba uputila na tajnicu Uprave za stručno-medicinske poslove kako bi me ona onda spojila s nekim tko bi mi odgovorio na pitanje o mojem lijeku. Umjesto odgovora dotična osoba mi je dala naputak da se javim na besplatni telefon Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi.
Na tom broju sam razgovarao s liječnikom koji je po struci internista i njegov naputak je bio da se povežem s nekim endokrinologom u mojoj županiji. Tako sam i učinio.
Odgovor liječnika dijabetologa je bio da mi ne može pomoći “jer je takav zakon donešen”.
Tako sam nakon putešestvija – telefoniranja od oko mjesec dana, doznao i kako nitko od kontaktiranih nije učestvovao u donošenju ovog humanog zakona te kako mi nitko od njih ne može pomoći što ja moram plaćati 101 kn za lijek bez kojeg ne mogu, unatoč uvjeravanjima javnosti kako takvih slučajeva neće biti!
Moje su pitanja:
1. Zašto nam je predstavljeno kako svaki, ama baš svaki, lijek bez kojega se ne može ima i svoj oblik kojega ne trebamo plaćati?
2. Zašto nema jasnog odgovora na jasno postavljena pitanja?
3. Zašto nitko od kontaktiranih osoba ne zna objasniti tko i kako donosi odluke koje iz svega što sam čuo nemaju podršku struke (što slijedi iz odgovora liječnika i u Ministarstvu i u mojoj županiji, a s kojima sam kontaktirao slijedeći naputke onih koji su kao zaduženi da meni i drugim pacijentima daju informacije)?
4. Zašto treba proći mjesec dana sa saznam kako se nemam kome obratiti?
Sretnu Novu i čestiti Božić svima u Hrvatskoj udruzi za promicanje prava pacijenata sa željom da se izbotrite za odgovore koje tražim, vjerijatno ne samo ja….”

Odgovor

 

  1. Uvjereni smo kako se radi o paramedicinskim uzrocima, a za koje onda odgovore treba tražiti u interesu kapitala i tržišta lijekovima, a što je izvan dosega razumijevanja i većine stručnjaka.
  2. Zato jer upitani doista nemaju odgovore ne samo na vaša već na gotovo većinu sličnih pitanja, jer se u sustavu zdravstva nije uspostavio učinkovit partnerski odnos svih sudionika, a koji bi uključivao ispravne i pravodobne informacije za što su potrebne posebno educirane osobe tj. profesionalci osposobljeni za izuzetno zahtjevnu i tešku profesiju zastupanja prava pacijenata, a koji bi imali obvezu i dužnost pružiti svakom pacijentu svaku vrstu informacije u čim kraćem mogućem roku, no i omogućiti pacijentima da imaju mogućnost sudjelovanja u odlukama.
  3. Dijelom i radi onoga pomenutog u odgovoru pod 1. i2., odnosno zato što je izravno onemogućen udio i pacijenta i zdravstvenih radnika u sudjelovanju u odlukama kroz zakonsko nespretno definiranje onih koji bi trebali pacijentima pomagati, a poradi interesa kapitala.
  4. Odgvor na ovo pitanje je vrlo usko povezan sa ostalim odgovorima, ali je važno istaći kako to pitanje jasno ukazuje na neučinkovitost ne samo sustava zaštite prava pacijenata već implicira i neučinkovitost pravne države, a pozivajući se na poštivanje odredbi raznih zakona kao i Zakona o pravu na pristup informacijama.

Komentar

Odgovore temeljimo na tome što smo jasno, pismenim putem, sve navedeno obrazložili i uputili u više navrata tijekom 2004. godine Saboru, Vladi i Ministarstvu zdravstva i socijalne skrbi, a što je bilo na vrijeme da se spriječi postojeći zakonski oblik zaštite prava pacijenata kroz Zakon o zaštiti prava pacijenata, što smo onda detaljno obrazložili i kroz Zahtjev za ocjenu ustavnosti Zakona o zaštiti pava pacijenata koji je podnesen 16. prosinca 2004., odnosno 5 dana nakon stupanja na snagu navedenog Zakona.
Držimo kako društvo ne smije tolerirati situaciju u kojoj se našao gospodin koji nam se obratio.
Naime, očito pogrešnu informaciju su mediji prenosili tjednima, kojom nas se uvjeravalo kako će svi lijekovi biti dostupni i kako svaki lijek ima i svoj oblik kojeg se ne treba nadoplaćivati, kada se radi o lijekovima koji su od životne važnosti, a kao što su to lijekovi koji služe kao nadomjesna terapija.
Također je nedopustivo da se pacijent mora obraćati na cijeli niz raznih adresa i brojeva telefona u potrazi za informacijom koju na kraju uopće ne dobiva.
Nije dopustivo niti da se pacijent očito ne može obratiti nikome u svoju zaštitu, jer se zakonski nije zajamčilo osiguravanje od sukoba interesa kada je u pitanju zaštita interesa pacijenata.
Ne samo da nitko nije u mogućnosti odgovoriti na upit pacijenta već on ne može dobiti suvislog odgovora na pitanje tko i kako donosi odluke koje su za njega od životne važnosti. Stručnjaci očito ne prihvaćaju odgovornost za te odluke, iako se politika poziva na stručnjake kada u javnosti prezentira iste.
Očito su razlozi za postojanje takve situacije teže objašnjivi, jer se nastoji u javnosti stvarati dojam kako je sustav zdravstva onaj koji se povinuje stručnim medicinskih stavovima i spoznajama. Na žalost, taj sustav u svijetu, a tako i kod nas, sve više ima isključivo političku pozadinu interesa najkrupnijeg svjetskog kapitala te je svojom suštinom sve manje okrenut pacijentu, a sve više materijalnoj dobiti nekih nama nedodirljivih moćnika. Prikazivanje humane strane sustava zdravstva, uz prikrivanje činjenica kako se njime na najbrutalniji i vrlo ne human način koriste neki određeni kriminalni krugovi, može i pridonosi, zamagljivanju situacije koja je činjenično na svjetskoj sceni postala nesporno opterećena nekim drugim interesima. Takvo “štićenje pacijenata od istine” držimo vrlo neprimjerenim načinom komunikacije s onima koji taj sustav trebaju i koji taj sustav i održavaju.
Radi li se u Hrvatskoj o naivnosti političara, ne znanju ili ne razumijevanju svjetskih tijekova novca ili se radi o namjernom varanju građana i poreznih obveznika?
O tome ne možemo suditi, ali možemo otvoreno ukazivati na činjenice:
Zakon kojim je stupila na snagu odluka o postojanju dvije liste lijekova postaje pravosnažan nakon što je Pliva preuzeta od strane tvrtke. Isti se u javnosti počeo glasnije najavljivati tamo negdje oko posjeta Veroni.
Daljnje implikacije tih činjenica nećemo komentirati.
Činjenica koju konstatira gospodin u svojem pismu jest i ta da je već “i vrapcima na krovu” jasno kako struka ima previše slab utjecaj na odluke u zdravstvenom sustavu.
Podsjetiti ćemo kako su na ovo liječnici ukazivali cijeli niz godina, a možemo se sjetiti i Prvog Sabora liječnika Hrvatske održanog u ožujku 2003. o kojem smo izvještavali i u našem biltenu. Tada je jasno izrečeno kako se liječnička stručna udruženja zloupotrebljavaju za politikantske odluke unutar sustava zdravstva te kako im se pitanja postavljaju kasno, stručna mišljenja i ocjene traže preko noći, a ponuđeni odgovori i mišljenja gotovo redovito ne uzimaju u obzir prilikom donošenja odluka, već evidentiraju kao zatražena i dobivena.
Tako se stvara privid suradnje sa stručnim tijelima dok ta suradnja zapravo izostaje. Držimo kako su stručna tijela i strukovne udruge u mnogome odgovorne što ovakve činjenice ne izlaze u javnost dovoljno često, a niti su jasno prikazane.
Odnos vlasti i odgovornih vrlo je sličan i prema suradnji s ne vladinim udrugama te je slična pozicija i naših ponuđenih rješenja i sugestija.
Ostvarenje privida suradnje jest bitna zapreka razvoju dobrog sustava zdravstva na što ukazujemo od osnutka 1999. godine te neumorno nudimo i rješenja i suradnju unatoč raznim preprekama i ometanjima.