Neprimjereno ponašanje medicinskog osoblja

Pismo

Poštovani,
Dana 16. srpnja 2007. godine moja nevjesta je sa bebom od 17 mjeseci otišla na prijem u ambulantu odabranog pedijatra. Dijete je imalo temperaturu iznad 38°C. Kako izabrana liječnica djeteta nije radila nevjesta se obratila dežurnoj liječnici, odnosno medicinskoj sestri na porti. Ista je grubo odbila i izjavila da je «neće primit i neka djetetu skine temperaturu čepićima», te «neka dođe poslije podne kod liječnika, koji zamjenjuje izabranu liječnicu». Nevjesta je otišla šokirana, jer medicinska sestra nije popustila na sve molbe. Nakon toga sam ja nazvala istu i tražila da mi se predstavi, te da napiše kako neće primiti dijete na svoju odgovornost. Medicinska sestra mi je vrlo grubo ponovila da je to njena odluka i da mi neće dati potvrdu, te je zalupila telefonsku slušalicu.  Željela sam izbjeći još veći konflikt, te sam do podataka o liječnici došla naknadno.
Ne znam je li liječnica upoznata sa ponašanjem svoje sestre i je li joj dala takve naputke?
Pitam se: otkada to medicinske sestre daju upute za liječenje pacijenata?
S obzirom da iz mog osobnog dohotka svaki mjesec ide pozamašan iznos za zdravstvo, te da se tim novcima plaća i navedena liječnica i medicinska sestra pitam se imam li pravo na odgovor nakon postavljenog pitanja, ima li moja nevjesta (a zaklinjemo se na brigu o djeci) pravo na adekvatnu zdravstvenu skrb, jesu li zdravstveni radnici tu radi nas ili smo mi neki mali jadnici na kojima oni vježbaju moć i/ili liječe svoje komplekse?
…molim Vas da me uputite u moja prava, te da mi pokažete način kako spriječiti samovolju nekih zdravstvenih radnika, koji  zbog očitih vlastitih manjkavosti vježbaju moć ondje gdje smo svi najosjetljiviji, a to je zdravlje.
 S poštovanjem,…”       

Odgovor

Osnovni odgovor na ovakvo pismo može biti vrlo kratka konstatacija: ne radi se o Vama niti Vašem djetetu već o djetetu Vašeg djeteta za koje Vi zakonski niste skrbnik te time nemate niti mogućnost postavljati pritužbe Vi, već isključivo Vaša nevjesta i/ili sin, odnosno majka i/ili otac malodobnog djeteta, odnosno zakonski opunomoćena osoba.

Kada ipak otklonimo ovako formalan pristup te uvažimo činjenicu kako je Vaša nevjesta upravo kroz Vas progovorila o nečemu za što smatra kako su kršenja njenih prava iz zdravstvene zaštite kroz kršenje prava njenom malodobnom djetetu, a Vašem unučetu kojem je ona zakonski skrbnik, onda savjetujemo postupiti kako slijedi:

Prvo se možete požaliti na medicinsku sestru onome tko je njen neposredni šef: liječnik kod kojeg radi.
Ukoliko niste zadovoljni s postignutim onda slijedi procedura prema Zakonu o zaštiti prava pacijenata.
U konkretnom slučaju:
1. uputiti pismeno Ravnatelju Doma zdravlja “pritužbu na rad osoblja u ordinaciji dr. xx”, a koji je
dužan odgovoriti u roku 8 dana što je poduzeo.
U slučaju kako s tim niste zadovoljni, tada treba :
2. uputiti pritužbu Povjerenstvu za zaštitu prava pacijenata Županije kojoj pripadate, a oni su dužni
u roku 15 dana izvijestiti Vas što su poduzeli
Ukoliko niste zadovoljni s odgovorom i/ili poduzetim, potrebno je javiti se
3. Povjerenstvu za zaštitu i promicanje prava pacijenata Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi s pritužbom na rad Povjerenstva u Županiji uz pritužbu na rad zdravstvenih/og radnika.
Ukoliko u roku 15 dana ne dobijete odgovor onda se na njihov rad možete žaliti Ministru osobno.

Sasvim neovisno od gore opisane procedure može se istovremeno prijaviti nezadovoljstvo radom u ugovorenoj ordinaciji onom osiguravatelju s kojim je ugovor sklopljen ( HZZO u ovom slučaju – Margaretska 3, Zagreb) na način da zatražite zaštitu prava osiguranika kojem je HZZO obvezan osigurati uslugu u skladu sa zakonom te je izvan zakona postupati na način na koji je poštapano te se žalite HZZO-u na rad onih s kojima su oni sklopili ugovor pa neka ih oni kazne ili ukore a vas o tome izvjeste.

Također sasvim neovisno od gornjih procedura možete se požaliti na ne etičnost postupaka medicinske sestre, odnosno nekog drugog zdravstvenog radnika, njihovoj pripadajućoj strukovnoj udruzi. 

Komentar

Sukladno našim iskustvima u radu s pacijentima, u konačnici je sasvim svejedno što ste poduzeli, jer dok ste to sve napisali prošla vas je volja na ikoga se žaliti te tako sve i nadalje ide kako ide!

Što se tiče komentiranja načina rada medicinske sestre, odnosno zdravstvenog radnika prilikom pružanja zdravstvene usluge:

  • nije dozvoljeno pacijente ne pregledavati kada dođu po zdravstvenu uslugu.
  • zdravstveni radnik može i mora izvršiti trijažu pristiglih pacijenata u slučaju kada ih ima više nego li je realno moguće pregledati u zadanom vremenu i prostoru.

Sigurni smo i kako se trijaža ne može izvršiti na temelju “osjećaja” već isključivo na temelju činjenica.
Nismo sigurni kako je došlo do procjene medicinske sestre “kako djete može sačekati drugu smjenu” no sasvim sigurno način kojeg se u pismu opisuje za način komuniciranja s pacijentima odnosno majkama bolesne djece, nije onakav kakav bi bio moguće prihvatljiv način ponašanja zdravstvenih radnika općenito.
U konačnici komentara ovog prikazanog slučaja moramo se osvrnuti i na posljednjih nekoliko rečenica pisma u kojima se iskazuje ogorčenost osiguranice poradi činjenice kako za zdravstvo odvaja pozamašne sume novaca, a kako i nadalje nema jasnih pokazatelja što onda za taj novac nužno može(mo) i mora(mo) dobiti.
Kada bi obračunali prema trenutnim visinama prosječnih plaća i sukladno tome doprinosa za zdravstvo, onda se za 40 godina radnog staža u zdravstvo uplati ukupno do 40.000 eura.
Sagledavajući taj iznos u kontekstu cijena potrošnog materijala te potrebne opreme, nismo baš uvjereni kako se može sa sigurnošću tvrditi kako su u pravu pacijenti kada tvrde kako su zdravstvene usluge preplatili. No bez ikakve sumnje opisani odnos prema pacijentu nije ispravan.

Zasigurno smo u pravu kada tražimo odgovarajući civiliziran odnos, a svakako i kada tražimo informaciju o tome što nam je činiti kada je u pitanje naše zdravlje.

Važno je uočiti:

  • informacija je sastavni dio zdravstvene usluge
  • komunikacija je obilježena kulturološkim i civilizacijskim okvirima

Pacijenti  svojim doprinosima ne osiguravaju  dovoljnu količinu sredstava iz kojh bi se osigurala nadoknada za pruženu informaciju u sustavu zdravstva iako je ona sastavni dio zdravstvene usluge, a ne “samo” i  osnovno ljudsko pravo svakog pacijenta.

 Zdravstvenu uslugu moramo plaćati, osnovno ljudsko pravo ne.
Očito je kako je došlo do iskazivanja cijene informacije pod “cijenu” poštivanja ljudskih prava. Tako je jedna značajan posao prozvan za usputno odrađeni posao koji onda i ne treba biti obračunat u samoj cijeni usluge.

Stoga su osnovna pitanja (koja treba postaviti onome kome dajemo svoj novac):

  • koliko se novaca daje za informaciju pacijenata?
  • tko tu informaciju daje?
  • koliko novaca za taj dio posla dotični uprihođuje?

Tek u odnosu na odgovore možemo stvarati zaključke je li zdravstveni radnik, koji se ponaša kao što je u pismu opisano, samo nekulturan i neciviliziran ili je pak do te mjere frustriran svojim osobnim radnim statusom te je i sam obolio uslijed nagomilavanja raznih oblika neurotičnih poremećaja pa sada i sam potrebuje liječničku pomoć!