Pravo na putne troškove

Poštovani,
…molim da mi razjasnite o čemu se radi kada su u pitanju odobreni putni troškovi u svrhu liječenja u drugoj općini….
Liječnik je putni nalog ispisao i on je uredno potvrđen, ali istog HZZO nije priznao…nakon nekoliko žalbi rješenjem nam je odobrena refundacija putnih troškova uz napomenu kako će isti trošak snositi naš liječnik…
Vrlo smo začuđeni i ogorčeni.
Začuđeni jer su svi nalazi potvrdili potrebu za liječnjem tamo gdje je bolesnik i otišao i jer takvo liječenje nije moguće bilo provesti u našem gradu…
Ogorčeni jer je očito kako nešto nije kako treba ukoliko liječnik treba snositi navedene troškove.
Mislim kako je očito da se time vrši pritisak na liječnike i kako je naš odnos prema našem liječniku ozbiljno ugrožen jer mi se sada svi u obitelji osjećamo neugodno…
…odlučili smo liječniku troškove nadoknaditi tj. ipak sami snositi trošak tog prijevoza, jer ne želimo “ostati dužni”.
Odlučili smo pitati vas o čemu se tu radi?
Ima li razumnog objašnjena?…”

pismo
isjecak

Odgovor

HZZO izdanim Rješenjem izravno tvrdi kako je liječnik krivac za kršenje prava pacijenata.
U čemu se to kršenje prava sastoji kada prema procjeni HZZO-a pacijent nema zakonsko pravo na određeni putni trošak?
Prekršeno je pravo pacijenta na informaciju o dostupnim zdravstvenim uslugama.

Kako liječnik nije ispravno tumačio pravilnik tako je on izravni krivac za pacijentovo uvjerenje kako ima pravo iz osiguranja naplatiti i putni trošak u određenim uvjetima.
Zašto je liječnik pogrešno tumačio pravilnik?
Smatramo kako je to ključno pitanje za objašnjenje i odgovor na objavljeno pismo.
Naime, liječnik je bio uvjerenja kako upravo predmetni putni trošak jest zakonom odobren. HZZO se s tom procjenom ne slaže i smatra je pogrešnom.
Tko je u pravu?
To pitanje nije na pacijentu da ga razrješuje no on jeste taj koji će na kraju izvući “kraći kraj”.
Naime, HZZO neće platiti taj trošak iz svojeg fonda jer će ga uskratiti od plaće liječniku, a liječnik će dobiti nadoknadu od pacijenta, jer on neće dozvoliti zlostavljanje svojeg odabranog liječnika. U konačnici će to biti ekstra prihod bez plaćenog poreza.
Pacijent je kartu platio i dobio povrat.
HZZO je trošak odbio od plaće koju bi ionako isplatio liječniku te tu “uštedu” ne prikazuje.
Liječnik će dobiti umanjenu uplatu od HZZO-a i umanjenu poresku osnovicu, ali će za isti iznos od pacijenta dobiti novac na ruke.
U konačnici ne gubi nitko ali je nekoliko desetaka ili stotina tisuća budžetskog novca oprano od poreza na primanja liječnika.
Istina je pak kako pacijent gubi višestruko: od novaca pa sve do svojeg uludo utrošenog vremena i na kraju do gaženja njegovog ljudskog dostojanstva.

Komentar

Nerazrješenim stanjem dolazi do reakcije pacijenata koja je vidljiva i iz objavljenog pisma: spreman je zaštititi interes svojeg liječnika, jer je u konačnici to njegov interes, dok mu istovremeno nije jasno ima li pravo iz osiguranja (što znači i kako mu je netko uskratio pravo na informaciju).
Istovremeno je uvjeren kako to pravo ima, između ostalog i jer je to potvrđeno od strane liječničke struke, odnosno liječnika kojemu vjeruje.
Liječnik odluku donosi na temelju svojeg znanja i stručnosti pa se postavlja pitanje:
Je li on nestručna neznalica ili HZZO izvan svojih ovlasti zadire u njegovu stručnost?
Bilo bi ispravno od Hrvatske liječničke komore zatražiti procjenu je li došlo do nekompetentne odluke liječnika ili do zadiranja birokracije u stručne prosudbe liječnika?
To bi trebao zatražiti liječnik u svrhu obrane svoje samostalnosti u stručnom odlučivanju (ukoliko jest uvjerenja kako je njegova odluka i procjena ispravna).
Liječnik se miri s time da ga se proglašava nestručnim ili pak s time da ga se proglašava nekompetentnim za odluke unutar struke. U oba slučaja šuti i “nije ga briga” što se pri tom krše prava pacijenata jer istodobno osjeća ugrozu svojih prava.
Mi moramo u interesu pacijenata napomenuti i još jednu činjenicu: U hrvatskim prilikama nije niti za očekivati da pacijent prepusti svojem liječniku da plaća za svoje pogrešne procjene. Znajući takav stav samih pacijenata (koji može biti takav i radi straha i radi neznanja i radi tko zna kojih drugih prilika i neprilika u kojima se pacijent nađe u tijeku svoje bolesti), ne možemo a ne postaviti i pitanje:
Ne radi li se možda i o smišljenoj taktici kako ispasti dobar pred svojim pacijentom, a ipak mu prepustiti plaćanje putnih troškova (koje se naplaćuju iz relativno malih izvora iz kojeg se odvaja i za plaće i za usluge te što više novaca bude utrošeno u usluge to manje ostaje za plaće.)?

A što kaže Zakon o zdravstvenom osiguranju u ovom izravnom slučaju?
Hrvatski osiguranici u obveznom zdravstvenom osiguranju imaju mogućnosti naknade troškova prijevoza sukladno slijedećim propisima:

Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju (NN 85/06) u čl. 53. kaže:


Osigurana osoba u ostvarivanju prava na zdravstvenu zaštitu iz obveznoga zdravstvenog osiguranja ima pravo na naknadu troškova prijevoza ako je radi korištenja zdravstvene zaštite upućena izvan mjesta prebivališta, odnosno boravka.
Osigurana osoba iz stavka 1. ovog članka ima pravo na naknadu troškova prijevoza ako je zdravstvenu zaštitu koristila u ugovornoj zdravstvenoj ustanovi, odnosno ordinaciji ugovornog doktora privatne prakse u mjestu koje je udaljeno više od 30 kilometara od mjesta njezina prebivališta, odnosno boravka jer potrebnu zdravstvenu zaštitu nije mogla ostvariti u bližoj ugovornoj zdravstvenoj ustanovi, odnosno ordinaciji ugovornog doktora privatne prakse s ugovorenom djelatnošću za tu vrstu zdravstvene zaštite.

…”

Pravilnik o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja (NN 120/06 i 136/06) u čl.90. kaže:


Osiguranoj osobi u skladu s odredbama Zakona i ovog Pravilnika pripada pravo na naknadu troškova prijevoza ako je zbog korištenja zdravstvene zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja upućena iz mjesta njezinog prebivališta, odnosno boravka (u daljnjem tekstu: mjesto polaska) u ugovornu zdravstvenu ustanovu, odnosno kod ugovornog zdravstvenog radnika privatne prakse u drugo mjesto (u daljnjem tekstu: mjesto upućivanja) pod sljedećim uvjetima:
– da je udaljenost od mjesta polaska do mjesta upućivanja veća od 30 kilometara
– da u bližoj ugovornoj zdravstvenoj ustanovi, odnosno ordinaciji ugovornog doktora privatne prakse nema ugovorene djelatnosti za traženu vrstu zdravstvene zaštite
– da je doktor medicine, odnosno stomatologije potvrdio na tiskanici putnog naloga da je izvršio traženi pregled, dijagnostičku pretragu ili postupak.

…”

Na prvi pogled ništa nije sporno.

Svi pacijenti koji su nam se obratili sa sličnim problemom imali su isti argument: liječnik je utvrdio kako pacijent ima pravo na naknadu putnih troškova na način da udovoljava gore navedenim zakonskim kriterijima.

Ipak, HZZO ne odobrava te troškove te na višekratne žalbe od strane osiguranika odgovara kako će dotičnom pacijentu isplatiti naknadu troškova, ali će iste odbiti iz liječnikove plaće. Time je izravno liječnika proglasio krivcem što je loše protumačio HZZO-ov Pravilnik ili pak Zakon.

Držimo ipak očitim kako liječnicima nije dovoljno pojašnjeno (pa im očito nije niti jasno) kada njihovi pacijenti imaju pravo, a kada ne na neki putni trošak.

Zašto im nije jasno?

Kako smo više puta zaprimili isti upit, zaključujemo kako ugovorni liječnici imaju poteškoća u definiranju zatraženih uvjeta zasigurno ne u onom dijelu gdje se definira udaljenost ugovorne zdravstvene ustanove u koju se pacijenta upućuje, već onog drugog dijela:

– da u bližoj ugovornoj zdravstvenoj ustanovi, odnosno ordinaciji ugovornog doktora privatne prakse nema ugovorene djelatnosti za traženu vrstu zdravstvene zaštite..”.

Neslužbeno smo se propitali kod više raznih liječnika u primarnoj zaštiti i dobili vrlo slične odgovore koji nas upućuju na to da njihov poslodavac zapravo vrši mobbing svojih djelatnika.

Teško je vršiti procjene i ocjene na temelju ovakvih pritužbi no zasigurno je jedan od bitnih elemenata za ovu situaciju i taj što nije izvršena klasifikacija i kategorizacija kvalitete pružanih usluga te se “tražena vrsta zdravstvene zaštite” od strane liječnika tumači i kao bolja kvaliteta u nekom određenom slučaju.